treba mi ZABORAV
|
Kako podjeliti osjećaje koje nosim u sebi s vama? Papira mi je već dosta. Svaki završi zgužvan, začaran na dnu koša za smeće. Neće mi pomoći... hoćete li vi? Kako da objasnim sebi da su se stari osjećaji vratili? Da bih najrađe sada, ako već to nisam učinila prije... vrisnula njegovo ime... Da, neka se odazove, neka shvati... i neka se vrati... Pitam se iz dana u dan, u poslijednje vrijeme i češće, zašto nisam reagirala prije? Ništa me nije zaustavljalo, jedna sitnica... Ali ta sitnica je još uvijek tu, a ja neznam jesu li i njegovi osjećaji. A sada bi viknula... Znate li kako je sanjati jednu te istu osobu svake noći, a ujutro se buditi jadni, mrzovoljni shvaćajući da vas stvarni život čeka? Znate li kako je to imati brdo obaveza, a vi samo mislite na tu osobu? Znate li kako je to da se u svijetu osjećate sve manjim i nevažnim, jer vas on čini takvom? Znate li kakav je osjećaj dok vas život doslovce guta? ...zaborav.... ako ne mogu imati njega... treba mi zaborav... -na sve one trenutke kada mi je pomogao iako nije trebao! -na sve one trenutke kada se vratio, iako nije trebao! -na sve lijepe riječi koje su bile namjenjene meni, a proizašle su iz njegovih usta -na sve one poglede koje mi je uputio -na sve riječi koje mi je rekao -na sve poruke koje mi je poslao -na sve noći koje je uz mene bio -na sve....sve dodire koje smo razmijenili na sve!!!!!!!!! jer ako ne mogu imati njega....ŠTO ĆE MI SJEĆANJA???? |
